Goran
Bare

Goran Bare (Vinkovci, 16. kolovoza 1965. – Zagreb, 9. listopada 2026.) bio je hrvatski rock-pjevač, tekstopisac i glazbenik, osnivač i frontmen grupe Majke. Djelovao je i samostalno, s pratećim sastavom Plaćenici te pod umjetničkim imenom Hali Gali Halid. Njegov prepoznatljiv glas, osobni tekstovi i snažni koncertni nastupi obilježili su više desetljeća hrvatske rock-scene.

POČECI I OSNIVANJE MAJKI

Odrastao je u Vinkovcima, gdje se još kao školarac počeo baviti glazbom. Među ranim uzorima bili su mu Rolling Stonesi i Beatlesi, a u glazbenom izrazu kasnije je povezivao garažni rock, blues i hard rock. S prijateljem Marinom Pokrovcem 1980. pokrenuo je sastav Duo debili, a krajem 1984. osnovao Majke.

Za rani razvoj Majki važna je bila suradnja s nezavisnim izdavačem Zdenkom Franjićem i njegovom etiketom Slušaj najglasnije. Nakon klupskih nastupa i prvih snimaka, Majke su 1989. zastupljene na kompilaciji „Bombardiranje New Yorka”, a 1990. objavljuju debitantski album „Razum i bezumlje”. Izrazita koncertna energija i Baretov autorski rukopis bendu su osigurali istaknuto mjesto na tadašnjoj nezavisnoj sceni.

USPON TIJEKOM DEVEDESETIH

Domovinski rat prekinuo je djelovanje prve postave Majki. Bare je 1991. pod imenom Hali Gali Halid snimio mini album koji je povezivao garažni rock i narodnjačke motive. Majke ponovno okuplja 1992., a slijede albumi „Razdor” (1993.) i „Milost” (1994.).

Širu popularnost donosi album „Vrijeme je da se krene” iz 1996., s naslovnom pjesmom te skladbama „Mene ne zanima”, „A ti još plačeš”, „Baretov blues” i „Slobodna kao nikada”. Među najpoznatijim pjesmama iz različitih razdoblja rada Majki ostaju i „Budi ponosan”, „Mršavi pas”, „Krvarim od dosade” i „Ja sam budućnost”. Koncertni album „Život uživo” objavljen je 1997., a studijski „Put do srca sunca” 1998. godine.

SAMOSTALNA KARIJERA I POVRATAK MAJKI

Na prijelazu u novo desetljeće Bare započinje samostalno razdoblje i suradnju s Plaćenicima. Album „Izgubljen i nađen” (2001.) donosi pjesmu „Put ka sreći”, koja postaje jedan od njegovih najprepoznatljivijih naslova. Slijede „7” (2003.) i samostalni album „Srce” (2006.).

Majke se vraćaju 2007., a koncertni „Unplugged” objavljen je 2008. godine. Album „Teške boje” izlazi 2011.; njegova naslovna pjesma približila je Bareta i novim generacijama slušatelja. Godine 2018. objavljen je album „Nuspojave”, s pjesmama „Ljubav krvari”, „Osvijesti me”, „To nije igra”, „Zašto” i novom izvedbom pjesme Lidije Bajuk „I dok pleše sama s kišom”. Važnu ulogu u nastanku tog izdanja imao je basist i producent Mario Rašić.

NAGRADE I KONCERTNI RAD

Na dodjeli Porina 2012. izdanje „Teške boje” i njegovi suradnici osvojili su ukupno šest nagrada: za pjesmu godine, hit godine, najbolji rock album, izvedbu grupe s vokalom, aranžman i videospot. Taj uspjeh potvrdio je naklonost struke i publike kasnijoj fazi Baretova rada.

Koncert u zagrebačkom Domu sportova 12. studenoga 2022. sačuvan je u audio i video izdanju. Dana 28. travnja 2024. Bare i Majke nastupili su u londonskom klubu Dingwalls, a taj je nastup objavljen kao „Live in London”. Tijekom karijere surađivao je s brojnim glazbenicima, među kojima su Zoran Čalić, Kruno Domaćinović, Nedjeljko Ivković Kilmister, Mario Rašić i Alen Tibljaš.

TELEVIZIJSKE IZVEDBE

Širok odjek imao je nastup u HRT-ovoj emisiji „A strana” u siječnju 2019., kada je izveo „Sunce više ne izlazi”, hrvatski prepjev pjesme „The Sun Ain't Gonna Shine Anymore”. Snimka se širila društvenim mrežama i približila ga publici izvan uobičajenog kruga slušatelja rocka. U istoj je emisiji izvodio i vlastiti repertoar, uključujući „Mene ne zanima” i „Teške boje”.

NASTUPI U DUBROVNIKU

S Majkama je 24. kolovoza 2013. nastupio na Orsuli. U kampu Solitudo održao je koncert 22. kolovoza 2020. u sklopu Dubrovnik craft beer festivala. U Solitudo se vratio 3. rujna 2022., kada je koncertom Gorana Bareta i Majki zaključen program Dubrovnik Live. Prije njih nastupio je dubrovački bend Ape Revolution Bell.

OBITELJ I OSOBNI ŽIVOT

Sa suprugom Mirjanom imao je sina Mirana, rođenog 1994. godine. Mirjana je preminula 1995. Bare je u intervjuima otvoreno govorio o osobnim gubicima, dugogodišnjoj borbi s ovisnošću i liječenjima. Ta iskustva bila su prisutna i u njegovu autorskom radu, u kojem su se često prepletali tjeskoba, usamljenost, otpor i potraga za novim početkom.

SMRT

Preminuo je 9. listopada 2026. u Zagreb, u dobi od 61 godine. Vijest o smrti istoga su dana potvrdili članovi Majki Mario Rašić i Alen Tibljaš. Iza njega ostao je opsežan autorski i izvođački opus koji povezuje vinkovačku garažnu scenu, hrvatski blues-rock i koncertnu kulturu nekoliko generacija.

---

Goran Bare (1965. – 2026.): Poderimo licemjerje, poderimo laž

Možda je te noći napokon pronašao mir. Možda se konačno stišao onaj unutarnji razgovor od kojeg se nije mogao odmoriti ni kada bi se ugasili reflektori. Goranu Baretu, čovjeku čiji je glas znao zvučati kao otvorena rana, sada želimo tišinu u kojoj ništa ne boli.

Gorana Bareta voljeli su ljudi koji se inače teško mogu složiti oko bilo čega. Lijevi i desni, vjernici i oni koji vjeruju samo vlastitim ožiljcima, rokeri i publika koja ne bi znala nabrojiti tri albuma Majki da im o tome ovisi život, ali bi bez razmišljanja zapjevali “Gdje je nestao čovjek? Gdje se skrivao?”. Njegova je glazba govorila univerzalnim jezikom boli, ljubavi, prkosa i nade, a u njegovim smo stihovima prepoznavali vlastite ožiljke i želju da, unatoč svim spoticanjima i padovima, nastavimo dalje. U dobu algoritma u kojem gotovo svakog čovjeka, pjesmu i događaj moramo razvrstati na neku od nametnutih strana, Bare je imao rijetku sposobnost da nas iz tih strana izvuče i uvjeri nas da se ne razlikujemo previše ili uopće, barem kad su njegove pjesme u pitanju.

Za razumijevanje Bareta nije trebalo proći kroz ovisnost, izgubiti iste ljude ili živjeti istim ritmom. Bilo je dovoljno jednom osjetiti da ti život izmiče kontroli, osjetiti se usamljeno ili izgubljeno. U njegovoj smo boli prepoznavali vlastitu.

Otkako je vijest o njegovoj smrti preplavila javni prostor, od Bareta se opraštaju Mile Kekin i Mladen Grdović, Bajaga i Let 3, Miljenko Jergović, ali i Tonči Huljić, koji u njemu prepoznaje umjetnika čija je iskrenost proizlazila iz toga što je svaki svoj tekst proživio. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković ističe iskrenost kojom je progovarao o bolnim iskustvima i traganju za srećom, a Tonino Picula prisjeća se nade koju je „Vrijeme je da se krene” nosila uoči političkih promjena 2000. godine, naglašavajući da je Bare ostao slobodan i svoj, spreman izreći i razočaranje i kritiku. Svatko mu prilazi iz svojega svijeta, a svi u njemu prepoznaju čovjeka. Ima u tim oproštajima nešto što bi trebalo zapamtiti i kada prođu prvi dani tuge.

Bare pritom nije bio bez društveno-političkog stava. Njegove se pjesme i danas mogu čuti kao prigovor društvu u kojem živimo, a njegove političke simpatije nisu bile nepoznate. Izjašnjavao se kao ljevičar, podupirao SDP i u Ivici Račanu prepoznavao mogućnost promjene, ali tu je nadu poslije zamijenilo razočaranje pa je 2020. čak rekao da mu je tadašnji HDZ draži od SDP-a. Njegov odnos prema politici imao je proturječja, ali i prepoznatljiv otpor licemjerju i udaljavanju vlasti od običnog čovjeka. Taj je otpor posebno oštar u „Jumbo-idiotu” s albuma „Put do srca sunca” iz 1998.

“Pokazuješ svoje znojave zube
Nedjeljom dok izlaziš iz crkve
Razgovaraš sa svećenicima
Smiješ se i sa njima
A zatim urlaš pjesme
Svog rodnog kraja
Sa svojim pijanim i sretnim prijateljima

Zatvorio si prolaz istini
Zatvorio si prolaz vjeri
Učinio si mnogo toga loše
Zatvori usta i više se ne deri”

Blues slavonske ravnice

Iz današnje perspektive, kada se karijere predstavljaju kroz broj pregleda, pratitelja i rasprodanih arena, lako je previdjeti kakav je put bio potreban da jedan takav bend uopće stigne do prve ploče. Majke su nastale 1984., u gradu s intenzivnim alternativnim životom, u kojem su se svjetske ploče slušale ozbiljno i u kojem se na njih odgovaralo vlastitom bukom. Njihov su glazbeni obzor činili Rolling Stones, Stooges, MC5, New York Dolls, Motörhead, izvorni blues glazbenici poput Roberta Johnsona i drugi bendovi koji su rocku ostavio njegovu sirovost.

Dusparine i Pokrovčeve gitare, Kilmisterov bas, Korozijini bubnjevi i Baretov urlik nisu nudili uglađenu zabavu. Iz ranih snimaka čuje se mladost kojoj je tijesno, kojoj je potrebna pozornica koliko i prostor za disanje. Danas u tim snimkama možemo tražiti zametke budućih velikih pjesama.

Za takvu je glazbu trebalo imati i nekoga s druge strane, čovjeka koji će je čuti i kada ne dolazi u obliku spremnom za radijski program. Tu dolazimo do Zdenka Franjića i njegove etikete Slušaj najglasnije!

Franjićevo ime u ovoj priči zaslužuje puno više od usputne zagrade uz godinu prvog izdanja. Njegov rad podsjeća koliko glazbenu povijest mijenjaju ljudi spremni vjerovati vlastitom uhu. Snimke koje bi netko drugi ostavio u podrumu on je objavljivao, dajući im mogućnost da dođu do slušatelja. Majke su svoju „nultu” kazetu dobile 1988., nakon snimanja ranog materijala godinu prije. Sljedeće godine tri pjesme Majki našle su se na Franićevoj kompilaciji „Bombardiranje New Yorka”, svojevrsnom odgovoru na novovalni „Paket aranžman” (Jugoton, 1981.). Iako nije dosegnula utjecaj spomenute kompilacije, donijela je najbolje od hrvatskog garažnog rocka: pulski Messerschmitt, vinkovačke Kaotične duše i kninski Machine Gun te neponovljivog Ivicu Čuljka, odnosno Satana Panonskog. Svi su izvođači, osim zagrebačkog Skola, dolazili iz manjih sredina.

Nažalost, još prije prvog službenog albuma Majke je pogodila tragedija, a u život čovjeka koji je tek zakoračio u svoje dvadesete ušla je smrt. Godine 1989. u prometnoj nesreći poginuli su gitarist Marin Pokrovac i Baretovi prijatelji Pavo Pap i Goran Matošević – Bratanac.

„Devetsto osamdeset deveta

Se stvarno dogodila

Izgubio sam osmijeh

Što mi je poklonila

Sad imam traumu

Sad imam tri

Nemam šta da čekam

Baš kao i ti”

(„1989”)

Prvi pravi album benda „Razum i bezumlje” objavljen je u prosincu 1990. za Search & Enjoy Aleksandra Dragaša i Ante Čikare. Na ploči su uz Bareta svirali Ivica Duspara, Nedjeljko Ivković – Kilmister, Željko Mikulić – Korozija i Ivan Dujmić – Duja, koji je zamijenio Pokrovca. Duspara je bio ključni glazbeni autor te prve faze.

S ranim klasicima „Iz sve snage”, „Zbunjen i ošamućen”, „Putujem” i „Lutak iskrivljenog lica” ta je ploča puna kretanja, udara i potrebe da se nešto izbaci iz sebe. U njoj se čuje glas mladog čovjeka koji pokušava razumjeti što mu se događa.

Album je izašao na prijelomu dvaju vremena. Ubrzo je počeo rat, raspala se država u kojoj su Majke stjecale klupsku publiku. Bare je nastavio, s prekidima, s nekim starim i nekim novim ljudima. I novim pokušajima. U toj ranoj fazi vrijedi se sjetiti i Hali Gali Halida, njegovog projekta koji je garažnu glazbu sudarao s narodnjačkim izrazom i kafanskim očajem. I tu se, ispod provokacije i crnog humora, mogla čuti ista potreba da bol pronađe neki izlaz.

„Čuvaj se zato beštije ove

Beštija se život zove”

(„Mršavi pas”)

Prvi album „novih” Majki „Razdor” (1993.) učvrstio ih je kao jedan od najvažnijih domaćih rock bendova, donoseći pjesme „Krvarim od dosade”, „Budi ponosan”, „Mršavi pas” i „Fantastična vatra”. Dolazak gitarista i skladatelja Zorana Čalića otvorio je novo autorsko poglavlje, u kojem se garažna žestina povezala s bluesom i psihodelijom. Album je objavio T.R.I.P., podetiketa Croatia Recordsa, a produkciju potpisuju Željko Mikulić Korozija i koproducent Denis Mujadžić Denyken.

„Ja nisam loš

Ja bih da se smijem još”

(„Milost”)

Album „Milost” (1994.) donio je uglađeniji zvuk i naglašeniji naklon prema bluesu i boogie rocku, uz pjesme „Ja sam budućnost”, „Rođen u blatu”, „Želio bih da si tu” i naslovnu „Milost”. Premda je ostao u sjeni prethodnika i velikog albuma koji će uslijediti, važna je poveznica između sirovih početaka i zrelijeg izraza Majki. Producent je bio Zoran Čalić, a izvorno izdanje objavljeno je pod oznakom Heroina / Crno bijeli svijet, uz osječki glazbeni časopis Heroina nova.

A onda ponovno gubitak, ponovno život koji se mora sastavljati nakon što se činilo da već ima dovoljno pukotina. Godine 1995. preminula je Baretova supruga Mirjana, s kojom je godinu prije dobio sina Mirana. Njezina smrt teško ga je pogodila i obilježila njegov život i stvaralaštvo u godinama koje su slijedile.

„Ne želim sunce

Nek traje ovaj mrak

Jedna zvijezda kao da pjeva

To meni moja draga šalje znak”

(„Baretov blues”)

„Vrijeme je da se krene” (1996.) označio je vrhunac njihova uspona tijekom devedesetih i prerastanje Majki iz kultnog benda u nacionalni rock fenomen. Naslovna pjesma, megahit „Mene ne zanima”, srcedrapateljska „Odvedi me”, moćna „A ti još plačeš” i bolna „Baretov blues” povezale su osobna iskustva s pjesmama koje je publika prihvatila kao vlastite himne. Gitaristička međuigra Zorana Čalića i Kruna Domaćinovića, uz pedal steel premaze Davora Rodika, dala je albumu prepoznatljivu blues i country širinu. Producirao ga je Denis Mujadžić Denyken, a izvorni izdavači bili su Jabukaton i Fiju Briju Records.

„Valjaj se tmino, valjaj

Ne zaklanjaj mi sunce, nek sja”

(„Ša na na – Molitva suncu”)

„Put do srca sunca” (1998.) donosi više svjetla i nade nego prethodnik. Majke su zvuk proširile puhačima, orguljama, udaraljkama i pedal steel gitarom, zadržavajući čvrstu rock osnovu. Uvodna „Grešnik” zauzima visoko mjesto među top 10 pjesama Baretovog nemalog opusa, a countryjem intonirana „Daj mi” predivna je ljubavna pjesma i također jedan od autorskih vrhunaca. Bare je napisao sve tekstove, a Zoran Čalić glazbu; produkciju ponovno potpisuje Denis Mujadžić Denyken, dok je izdavač bio Jabukaton. Bio je to posljednji studijski album Majki prije raspada 2000. godine.

Bare nastavlja samostalnu karijeru s pratećim bendom Plaćenici. S njima snima dva albuma: „Izgubljen i nađen” (2001.) i „7” (2003.), a 2006. bez Plaćenika objavljuje „Srce”.

„Daj da budem onaj koji tješi

Svakom onom koji zna da griješi”

(„Teške boje”)

Povratak Majki 2007., „Unplugged” iz 2008. i osobito „Teške boje” iz 2011. pokazali su koliko je još glazbe ostalo u njemu. Katarzična naslovna pjesma s uvodnim tutnjajućim rifom na bas-gitari i električnim gitarama distorziranim do maksimuma postala je najveći hit Majki i gotovo je odmah po objavljivanju srasla s publikom kao nijedna pjesma grupe prije nje. Baretov glas tu nosi umor, ali zadržava strast i silinu čovjeka koji kao da svaku riječ koju pjeva izvlači iz vlastite kože.

Na „Nuspojavama” iz 2018. Bare je ponovno proširio granice vlastitog zvuka. Duže forme, repetitivnost glazbenih fraza, psihodelija i nikad tamniji zvuk stvorili su gustu, tjeskobnu atmosferu. Uz ključni doprinos Marija Rašića, producenta i aranžera, album je pokazao umjetnika koji se još traži i koji svoje najbolje dane ne mora tražiti samo u prošlosti. Posljednji objavljeni singl „Moja jedina”, iz 2025., najavljivao je novi studijski album.

Baretovu karijeru pratila su brojna priznanja: Majke su 1997. dobile Porin za videospot „Mene ne zanima”, 1998. za najbolji album alternativne rock glazbe „Život uživo”, a Bare i Plaćenici 2002. za najbolji rock album „Izgubljen i nađen”. Suradnja s Gibonnijem i Mayom Azucenom na pjesmi „Anđeo u tebi” 2007. nagrađena je za najbolju vokalnu suradnju, dok je pjesma proglašena pjesmom godine; povratnički „Unplugged” 2009. osvojio je Porin za najbolji rock album, a „A ti još plačeš” za najbolju izvedbu grupe s vokalom.

Najveći trijumf stigao je 2012., kada su „Teške boje” osvojile šest Porina: za rock album, pjesmu godine, hit godine, izvedbu grupe s vokalom, aranžman i videospot. „Majke u Tvornici” 2014. nagrađene su za najbolji koncertni album i videoprogram, a „Nuspojave” 2019. za najbolji rock album te likovno oblikovanje. Slijedili su Porini za izvedbu grupe s vokalom za „Rođen za suze” 2021., „Budi ponosan (live)” 2024. i „Noćas prelazim rijeku” 2025., kada je „Live in London” proglašen i najboljim koncertnim albumom. Među ostalim priznanjima ističu se dva Crna mačka Majkama 1998., za najboljeg rock izvođača i nastup uživo, nagrada oblikovnoj skupini Božesačuvaj za omot „Put do srca sunca” 1999. te Baretu i Plaćenicima za pjesmu „Put ka sreći” 2002.; na dodjelama Rock&Offa 2020. i 2021. osvojili su nagradu publike, a Bare je 2026. za „Moja jedina” dobio nagradu za pjesmu godine.

Za velike pjesme nije nužno patiti; u Baretovu životu patnja se dogodila, a on je iz nje uspio izvući stihove koje svi vole. Tu je njegov dar: osobnom je iskustvu dao glas u kojem su i drugi mogli prepoznati sebe. Jedni su ga razumjeli kroz rock i generacijske reference, drugi kroz vlastitu patnju. Njegove su pjesme dopuštale sve te susrete.

A njemu, pjesniku „iz proklete kuće”, možemo poželjeti ono što je možda najteže nalazio za života: mir. Onaj koji ne mora objašnjavati, braniti ni ponovno tražiti kada se probudi. Ako postoji vječnost, neka mu bude blaga.

Nama ostaje njegov glas.

„Bio sam rob

Neobičan oblik

Ljudskog stvorenja

Oko mene otrovno cvijeće

Raslo je svuda

Crnog sam đavla

Ugrizo za muda

A ti još plačeš

A ti još plačeš

Ali nikad nećeš

Kao što sam ja”

Petar Ipšić

Goran Bare – Top 13

1. Iz sve snage

https://www.youtube.com/watch?v=vqcHPLnSqq0

1. Krvarim od dosade

https://www.youtube.com/watch?v=URItAXCfP1A

1. Budi ponosan

https://www.youtube.com/watch?v=llQm7p9w9xY

1. Ja sam budućnost

https://www.youtube.com/watch?v=IXpQCC2G2dc

1. Mene ne zanima

https://www.youtube.com/watch?v=5Qz-eJNDIuI

1. A ti još plačeš

https://www.youtube.com/watch?v=Tpyn4CbK8sY

1. Grešnik

https://www.youtube.com/watch?v=-PSGigaPapI

1. Daj mi

https://www.youtube.com/watch?v=L0GXKrkPPaE

1. Pokreni se

https://www.youtube.com/watch?v=tBP3re_PeTA

1. Teške boje

https://www.youtube.com/watch?v=lBhRpwct5f4

1. Ljubav krvari

https://www.youtube.com/watch?v=_Bu83K9PHWM

1. Moja jedina

https://www.youtube.com/watch?v=vR77C_H3tpI

1. The Sun Ain't Gonna Shine Anymore

https://www.youtube.com/watch?v=X6fpUBe_xSQ

— Petar Ipšić